božica dea matasić

o autorici

Božica Dea Matasić svoje radove često bazira na afirmativnom odnosu prema formi i suvremenim tehnološkim procesima i materijalima te promišljenoj, sofisticirano izraženoj kritičnosti prema senzacionalističkom i konzumerističkom okruženju. U određenim ambijentalnim radovima i instalacijama polazi od arhetipskih imaginarnih konstrukta preobražavajući fizičke prostore galerija u višeosjetilne opuštajuće pejzaže natopljene meditativnom atmosferom (izložbe Izazov svjetlosti, 2002.; Silva Subterranea, 2004.; Znakovi vjerojatnosti, 2004.; Tiha voda, 2006.; Živa ogledala, 2006.).

Iako ne stvara pod unutarnjom obvezom društvenog angažmana, ne prešućuje niti ne zaobilazi socijalne komponente konteksta odnosno teme egzistencije umjetnika te društvene i ekonomske valorizacije umjetničkog rada. Takve radove često plasira na nacionalnim umjetničkim smotrama (poput Skulpturu mijenjam iz 2003. s VII trijenala hrvatskog kiparstva; Peticija, 2007. povodom 42. zagrebačkog salona; Ugovor, 2015. s nastupa na XII trijenalu hrvatskog kiparstva).

U mnogim njezinim realizacijama ključno je načelo interaktivnog angažiranja posjetitelja, a oblikovanje volumena tek je povod za izgradnju fizičke višeosjetilne saživljenosti posjetitelja s okruženjem (Panacea, 2010.; Čuvari dodira, 2011.; Kula pogleda, 2016.; Vreća bez dna, 2016.).

To načelo ispitivanja refleksivnih i autorefleksivnih odgovora publike koji kreiraju rad kroz osobno iskustvo jednako vrijedi u izlagačkim prostorima poput galerija i muzeja kao i u javnim prostorima te u prirodnim ambijentima. Raznolikost oblikovnih i tehnoloških metoda kojima Matasić pribjegava u materijalnoj izvedbi proizlazi iz nedjeljive zavisnosti finalnog rada o idejnoj, a ne formalnoj motivaciji i namjeri za izgradnjom dubljih komunikacijskih spona objekta s društvenim okruženjem. Njezina stvaralačka projekcija ne iscrpljuje se u pukom postavljanju estetskog objekta u fizički kontekst prostora i promatrača, već je fokus na relacijskim procesima s okolinom i stvaranju proširenog kontekstualnog okvira rada.

vreće bez dna

Dioklecijanovi podrumi, HULU, Split, 12. – 31. 8. 2017.

Ivana Meštrov, predgovor kataloga izložbe

Obratimo li pažnju na kolokvijalnu uporabu fraze vreća bez dna unutar hrvatskog jezika neupitno nam se otvara konceptualni rukavac za asocijacije tipa ’ono što samo guta novac, traži beskrajna ulaganja, jama bez dna, jama bezdana’ . Ukoliko toj sintagmi pridodamo vizualnu interpretaciju koju sugerira umjetnica Božica Dea Matasić, gdje ambijentalna instalacija sastavljena od pet objekata predimenzioniranih skeletnih obrisa formi ustaljeno korištenih potrošačkih vrećica, preuzme simbolički prostor izlaganja, dešava se ojačavanje upravo te osnovne autoričine teze potrošačkog bezdana u nama, a ne samo oko nas. Sam posjetitelj kroz svaki objekt, izrađen od varenih željeznih cijevi nimalo slučajno obojenih u crni ‘negativ’, može proći ili se u njima zadržati, te eventualno nastaniti, kako dimenzijama često prelaze modulorsku antropometrijsku mjeru od ugodnih 226cm. Stoga, ne čudi da je sam ambijentalni prizor, gledan sa strane, naoko vrckava, humorna metafora suživota čovjeka sa potrošačkom vrećicom istovremeno i cinična slika konzumerističkog giganta-kita koji probavlja jednog naivnog i iluzijama optočenog Pinochija u nama, čiji osobni credo vrvi od, na prvi pogled, laganih životnih izbora.

Filozofsko-psihologijska čitanja globalizirane konzumerističke kulture kasnog liberalnog kapitalizma, poput onih Renata Salecl, predočena u knjizi Tiranija izbora , upućuju na to koliko se potrošački duh, danas duboko ukorijenjen u nama, manifestira kroz odraze životnih zadovoljstava proizašlih iz kupnje novog modela Adidas gazelle tenisica ili gradi kontrolu nad vlastitom ženstvenošću uz npr. novi, ultra pigmentirajući, ruž Matte shaker Lancôme sezona 2017. Za svakog po zasluzi, ovisno o dubini potrošačkog džepa. Bitno je da se ima.

U želji da budemo svoji-vidljivi i privlačni i izdvojeni iz gomile- kao da zaboravljamo da nas svi ti nako slobodni izbori izdvajaju od kolektivnog, solidarnog tijela i nekih drugih imaginacije društvenosti od one sadržane u nizu plastičnih vrećica prikupljenih na zadnjim rasprodajama, koje nas sve okrutnije razdvajaju od pravih, kolektivno življenih stvarnosti. Kog’ briga za to kad sam si upravo pribavila novi IPhone7! Salecl će u svojoj knjizi kroz niz raznolikih primjera dojmljivo demonstrirati kako unatoč svim tim ponavljanim i svakodnevno prakticiranim slobodama izbora danas, u pozadini živimo prazninu, nezadovoljstvo i krivnju, zasigurno i zbog sve češćeg pomanjkanja suštinske imaginacije, kako one osobne tako i one kolektivne, društvene. Jer, prava promjena, uzgred one kozmetičke, stoji negdje zakočena u nama. I prijeko joj je potreban dijalog, ne nužno sa stvarima, nego osobama.

No, je li uistinu moguće umaći uvjetovanostima prouzrokovanima vlastitim socijalnim i kontekstualnim okvirima (vrećama)? Na to pitanje vrlo dobro odgovara jedan drugi autorski uradak, igrani film koji je kroz svoja dva nastavka obilježio ova prošla dva desetljeća, Trainspotting . I njegovi protagonisti, suočeni su s tiranijom izbora; “Choose life. Choose Facebook, Twitter, Instagram and hope that someone, somewhere cares… And then… take a deep breath You’re an addict, so be addicted Just be addicted to something else Choose the ones you love Choose your future Choose life”. No, ako smo gledali filmove, znamo kako je taj ( fiktivni) životni scenarij znamo zapravo završio…

Ako se vratimo radu Božice Dee Matasić, koji u svojoj naravi svrstavamo u postkonceptualnu, post-pop i postinternetsku proširenu skulpturalnu formu, u čijoj srži stoji multimedijalnost kao skica, ali i način diseminacije virtualne-stvarne slike, jasne su i povijesnoumjetničke reference koje autorica gradi citirajući Warholove opsesije sa shoppingom ili naslijeđe readymadea, kojega ovdje iščitava kroz odraze i obrise njegove postobjektne slike. Matasić o tome promišlja u svojevrsnoj askezi, za razliku od nekih suvremenih autora poput Sylvie Fleury, koja do 2008., prije globalne ekonomske krize, gradi instalacije s luksuznim predmetima i ambalažama, cinično se razračunavajući sa svijetom konzumerizma, ali i podržavajući sustem, upravo takav kakav jest.

Dodatnu vrijednost same instalacije možemo iščitati u ambijentu koji se gradi u dijalogu s Dioklecijanovim podrumima, koji i sami, u naletu turističkog velepritiska na sve kapacitete i resurse grada Splita, zanemaruju svoj baštinski aspekt i kulturne namjene, aludirajući svojim ne-postojanjem na vreću bez dna grada ogrezlog u brza zgrtanja bez dugoročnog zajedničkog javnog planiranja njegova održivog razvoja.

Predstaviti jedan rad ne leži u tome da se publici predstavi mrtvo djelo nego da se kroz gestu i relaciju aktiviraju simbolički mehanizmi čiji su dva postojeća goriva, s jedne strane, trenutak, a s druge, mjesto, reći će likovni kritičar Paul Ardenne u knjizi Kontekstualna umjetnost , te je kroz ovaj specifični kontekstualni i vremenski trenutak predstavljanje rada Božice Dee Matasić, Vreća bez dna, zadobilo novu energetsku vrijednost i misaonu agendu.

Ivana Meštrov

vreće bez dna 2

Galerija Bačva, HDLU, Zagreb, 32. 5. – 4. 6. 2017.

Predgovor kataloga izložbe

U dvodijelnom projektu sastavljenom od serije digitalnih simulacija Vreće bez dna 1 i ambijentalnih skulptura Vreće bez dna 2, čije se javno predstavljanje nakon izložbe u Gliptoteci dovršava ovom izložbom u Galerija Bačva, manifestiraju se odrednice karakteristične za pristup Božice Dee Matasić proširenom polju skulpture, koje prema Rosalind Krauss provocira granice i pojmovno preklapanje između skulpture, pejzaža i arhitekture. Ipak, značenjske komponente radova očituju se kroz naglašen autorski odnos prema povijesno utemeljenom shvaćanju skulpture u užem smislu pa bi se iz te perspektive moglo konstatirati da su oni zapravo koncipirani kao formalni negativ klasične skulpture zatvorenih obrisa.

Navedimo redom – bez postamenta, bez volumena, bez recipročnog prostora šupljine, uopće na samom pragu materijalnosti jedino što postoji zapravo je obris. Takvim ukidanjem taktilnih i morfoloških sastavnica rada autorica u potpunosti mobilizira one konceptualne. Sve što vidimo samo je gola svedenost na prostorni crtež poput posuđenog segmenta Giacomettijeve kompozicije Palača u 4 sata ujutro, čime dolazimo do tradicije nadrealizma i težnji za približavanjem nesvjesnim impulsima. Na mračnoj strani psihe tu vreba teror unutrašnjih neuroza s artilljerijom opsesivnih slika i prisilnih misli. Evo i motiva - vreća bez dna!

Ne dozvoljavajući olakost pristupa niti sebi niti posjetiteljima, autorica u odabir i iskaz onoga što prepoznajemo i uobičajeno nazivamo motivom, otkriva i pitanje vlastite motivacije, a to je upravo propitivanje različitih dimenzija koje oblikuju pojam realiteta. To znači da unatoč citiranju postupka predimenzioniranja banalnih predmeta svakodnevne upotrebe karakterističnog za pop-art, autorska namjera nije u iskazivanju doslovnosti objekta. O tome govori aktiviranje prostora praznine, jer autorica ambijentalne skulpture koncipira kao ikoničke znakove koji se ostvaruju u negativnom prostoru, zapravo domeni fizičkog nepostojanja. Znakovita je pri tom i važnost digitalne tehnologije koja je više od praktičnog pomoćnog sredstva u procesu koncipiranja ideje ambijenta, što ističe serija simulacija Vreće bez dna 1. Posredstvom digitalnih simulacija usmjerava se pozornost ne samo na nemogućost zaobilaženja globalno prisutne medijske i marketinške reprezentacije stvarnosti, već prvenstveno na status subjekta obgrljenog simulacijama. Takav subjekt kao posjetitelj izložbe, istovremeno aktivni promatrač i sudionik situacije stoji ne samo kao referentna osnova cijele serije Vreće bez dna, već i kao obvezna fizička nadopuna ambijentalnih skulptura. Kao paradoksalna šansa za uspostavljanje nasumičnih i promjenjivih odnosa volumena, doslovno tijela i prostora.

Ambijent s predimenzioniranim, arhitektonski dominantnim skeletima koji integriraju posjetitelje predstavlja suvremeni okvir realizacije odnosa između čovjeka i okruženja koji u krajnjoj liniji posve korespondira s poznatim tumačenjem kapitalističkog realizma Marka Fischera:„on je više nalik prožimajućoj atmosferi, koja uvjetuje ne samo proizvodnju kulture već i reguliranje rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere koja ograničava misao i djelovanje“.

Jasmina Fučkan

vreće bez dna 1

Gliptoteka HAZU, 4. 5. – 15. 5. 2017.

Predgovor kataloga izložbe

Božica Dea Matasić stvorila je kroz proteklih godinu dana konceptualnom prilagodbom formalnih odrednica različitih medija osobitu artikulaciju predodžbe duha vremena, realizirajući ju kao dvodijelnu seriju u kojoj se ambijentalne skulpture i digitalne grafičke simulacije povezuju, izgrađujući referencijalno polje jezične sintagme vreća bez dna kao metaforu životnog okvira. Sofisticirano kritičko predočavanje potrošačkog ozračja suvremenog svijeta u kojemu se odražavaju jedinstveni sustav globalne ekonomije i prevlast tržišnog diktata neutaživosti, izraženo je prvenstveno s pozicije subjekta i njegovog individualnog pogleda.

Serija digitalnih slika prema računalnim trodimenzionalnim modelima ambijentalnih skulptura Vreća bez dna formalno je hibridna tvorevina oslonjena na autorski postupak travestije medija koja se dotiče pitanja o odnosu subjektivnih vrijednosti i onih naloženih poretkom. Zahvaljujući metodi digitalnog rada, seriju radova IN-verzija nedavno postavljenu u Stalnom postavu Muzeja za umjetnost i obrt sa serijom grafika Vreće bez dna 1, predstavljenim ovdje u Gliptoteci i ciklusom objekata Vreće bez dna 2 koji će tek biti prikazan u Galeriji Bačva, povezuje upravo postupak simuliranja ne nove, već nevidljive druge realnosti, one uz koju i nesvjesno psihološki prianjamo nastojeći se prilagoditi imperativima poretka.

Računalno generirane simulacije su za izložbeni prostor Gliptoteke printane kao višemetarska platna ponavljajući tradicionalni formalni obrazac slikarstva, a strukturirani ritam uzastopnih preklapajućih obrisa u perspektivnom prikazu kontura potrošačkih vreća formira uzorke, koji podsjećaju na imaginarne vedute nekog ogoljelog, apokaliptičnog pejzaža bez traga ikakve biomorfne vitalnosti, prepoznaljive u ranijim radovima autorice. Iako zbog tehnicističke jalovosti djeluju nenastanjivo, prikazane vizure u očištu perspektive udomljuju subjektivni pogled i time ne samo da uvode humanitet kao korelativni spektar vrijednosti već upravo naglašavaju njegovu suspregnutost.

Za razliku od ambijentalnih skulptura u kojima redukciju duhovnih potreba poistovjećuje s nadrastajućom prazninom, u grafikama se autorica služi likovnom metodom nezaustavljive generičke multiplikacije kako bi stvorila iluziju prostornosti labirintične šume autoreferentnih znakova koji opkoljavaju pogled. Kroz poistovjećivanje s perspektivnim pogledom promatrača zarobljenog unutar krutih bridova, simulacija je shvaćena kao intuitivna slika, skica doživljaja metafizičke arhitekture nametnutih granica. U nezaustavljivom umnožavanju vizura i zgušnjavanju preklapanja koje naposljetku razgrađuje strukturalnu čitljivost prikaza, ponegdje čak do posvemašnjeg crnila, iskazana je sudbinska bezizglednost ove piktotekture bezdana koja se ukazuje na duhovnom horizontu promatrača.

Jasmina Fučkan

sažetak teksta monografije, Feđa Gavrilović:Božica Dea Matasić

Božica Dea Matasić u svome radu bavila se grafikom, prostornim instalacijama i tradicionalnom skulpturom. U produkciji skulptura koristi suvremene materijale i pokazuje rijetku otvorenost i umješnost u njihovoj artikulaciji. Od svojih početaka pokazivala je zainteresiranost za prostor, odnosno njegovo osmišljavanje i oblikovanje kao i interakciju ljudi i umjetnina u njemu. Neke od najvažnijih izložaba ove autorice temeljene su na toj poetici.

Njezina su ostvarenja vrlo često morfološki podsjećaju na nepravilne, biomorfne, organske oblike, naizgled nekontrolirana rasta, no oblikovanih s velikim osjećajem za kompoziciju i ravnotežu. Njihov dinamičan postav u prostoru sugerira kretanje i lakoću, primjerice na izložbi u Galeriji SC Izazov svjetlosti iz 2002. Objekti su bili osvijetljeni iznutra što je u zamračenoj prostoriji pružalo dojam nerealnoga, odnosno iskustveno nedoživljenog. Rasprostranjeni po duguljastom prostoru objekti su tvorili grupe i usmjeravali kretanje, tako da je oblikovanost materije bila u skladu s oblikom prostora i određivala kretanje posjetitelja.

Sličnu organsku poetiku koristila je i na skulpturama Mjesečari iz iste godine, postavljenoj na prvom maksimirskom jezeru. Zaobljene forme šiljastog završetka izranjaju iz vode na taj način dinamizirajući njezinu mirnu, jednoličnu i namreškanu površinu, ali se ne nameću svojim oblicima okolini i ne odskaču od ambijenta u kojemu su postavljene.

U javnim radovima takvu saživljenost s prostorom ostvarila je i u skulpturi Srećolovka, iz 2003, postavljenoj u Maksimiru. Polovica orisa ovala izranja iz trave zatvarajući šiljasti kut s ravninom travnjaka, u formi cijevi obložene istom vrstom zelenila. Oblik tako izranja iz zemlje čineći vrlo diskretan akcent na okolnu prirodu. Organičnost nije prisutna tek u formi (kao recimo na objektima u Izazovu svjetlosti) nego i u pravilnoj sraslosti s prirodnom okolinom, dojmu da skulptura nije nametnuta ili interpolirana, nego logički izvedena iz prirode. To je također jedna od glavnih preokupacija ove kiparice: odnos naspram ljudske okoline, naš utjecaj na nju (pri tome se ne misli samo na prirodu u ekološkom smislu, nego na ljudsko okruženje generalno, pa čak i psihološki gledano – kao niz utjecaja koje prostor i prostorni odnosi imaju na čovjeka). Intervencijama izvedenim u Maksimiru Božica Dea Matasić pokušala je postići spoj prirodnog rasta koji je jednostavan i ekonomičan, jer je posljedica milijuna godina prirodne selekcije, i geniji ljudske logike i imaginacije, koji su također plod te selekcije, ali se odlikuju puno bržim oblikovanjem okoline i perciptivnim, estetskim djelovanjem.

Slijedeći njezin ciklus Silva Subterranea sastoji se od ovala presvučenim tkaninom s uzorcima. Asocijacije ponovno govore o mogućnosti povezivanja sa svijetom prirode (minerala). Sama autorica je potaknuta ravnotežom duhovnih učenja istoka elipsu povezivala s neprestanim gibanjem, izmjenom, dinamikom (riječima autorice: „Naišla sam na njena različita značenja i interpretacije no prije svega ona je znak prelaska iz statičnog u dinamično. Ima dva središta i predstavlja trajnu napetost. Također odražava presjek prvotne diobe stanice. Sam pojam dolazi od grčkog elleipsis a znači nedostatak što je suprotno savršenom, statičnom i nepromjenjivom“). Oni su postignuti u ovim radovima na razini forme i kao ostvarenje apstraktne ideje koja se očituje kroz formalnu manipulaciju oblicima. Apstrakcija je odabrani izraz ove umjetnice koji pronalazi svoje ispoljavanje i na ikonografskim razinama (već spomenutih istočnih tradicija) i na razinama fascinacije oblikom.

Izložbom Znakovi vjerojatnosti u Matici hrvatskoj, autorica daje instalaciju koja se sastoji od pleksiglasnih ploha u kombinaciji transparentnog i neprozirnog materijala s nepravilnim oblicima preko kojih prodire svijetlost i time stvara sjene koje prate te oblike na zidovima prostora. Doživljaj ispresijecanog prostora naglašen je redovima ploha i mrljastim otiscima svjetla na zidovima, koji dodatno očuđuju i manipuliraju doživljajem prostora.

Nastavak njezinog rada koji ujedinjuje organičnost u morfologiji i site specific, odnosno prostorno uvjetovanu umjetnost u ideji predstavlja instalacija Tiha voda (2006.), rađena posebno za osječku galeriju Kazamat. Riječ je o presvučenim drenažnim cijevima koje kontinuiraju drevnim turskim zdanjem i isprepliću se u linearnom vrtlogu uz posebno osvjetljenje i animaciju. Multimedijski doživljaj neponovljiv je i osmišljen kako bi spojio odvojene prostorije izložbenog prostora, ali i segmentirao dugačke linije koje su se njime prostirale.

U ciklusima Živa ogledala (2006.) i Životopis (2007.) umjetnica je komentirala ljudsku jedinstvenost sadržanu u otisku prsta ili segmentu tijela. Uz to u Živim ogledalima izlomljena nit sugerira krhkost i utjecaj vremena na čovjeka i njegov život, na način da linije sugeriraju i tijela naborana od vremena, i izlomljenu metaforu „životne niti“.

Istom tehnologijom radila je i skulpture Biofori, koje asociraju na mesnate listove biljaka postavljene u prostor kao zavijene linije. Biofori su autoričin „povratak prirodi“, odnosno bavljenje već spomenutom preokupacijom pronalaženja ravnoteže između naturalističke i racionalne estetike, između prirodnog i ljudskog.

Ciklus Čuvari dodira (2011.) sastoji se od malenih biomorfnih skulptura od plastične mase koje djeluju kao kosti izvađene i osušene na vjetru. Tanke forme koje završavaju zadebljanjima jednostavnost oblika potvrđuju i jednostavnošću svoje bijele boje, a njihova međusobna interakcija također je zanimljiv element. Na ovoj se izložbi apeliralo na posjetitelje da diraju izloške, da ih slažu i preslaguju u neobične forme koje su ovi sposobni međusobno tvoriti. Ukrštavanje (jer načinjene su tako da se najbolje spajaju i „leže“ međusobno kada se dodiruju na pregibima) mekanih oblika odiše živošću, a sami oblici neodoljivo podsjećaju na Henrija Moora i njegov „vitalistički“ pristup skulpturi. Taj „vitalizam“ se ponešto razlikuje u Readovoj klasifikaciji djela ovoga skulptora od svjetonazorskog vitalizma, ali donekle se i preklapa s njime, posebice u smislu skulptorova doživljaj sveukupnosti svijeta kao nečega živoga. Tako „vitalističke“ skulpture, produkti nežive materije, u oponašanju bioloških, organičkih oblika zapravo oponašaju život i njegove funkcije. Nakon projekata koji su osmišljavali cijele prostore (i sukladno tome ljudski život u njima) Božica Matasić pokazala je u ovim komornim skulpturama puno diskretniji i intimniji život, to jest njegovu imitaciju kroz male oblike.

Izložbom u galeriji Vladimir Bužančić 2010, Panacea, za koju je dobila nagradu publike na HT-ovom natječaju, i s kojom je gostovala u Muzeju suvremene umjetnosti u Nici Božica Matasić se pokazala kao izrazito zrela skulptorica, a njezino poimanje volumena i prostora upisali su se u povijest hrvatske skulpture, što je potvrdila i nagrada na Mediteranskom kiparskom simpoziju 2012. Nepretenciozni i nadasve zabavni su i kinetički objekti Božice Dee Matasić, sastoje se od kapsula srebrne boje koji se njišu pri dodiru, poput lutki Daruma, ili psiholoških bobo – lutaka zbog utega u donjem dijelu skulpture. Rad se zove Panacea, što znači lijek za sve bolesti, a osim očite zabave rad posjeduje i tumačenje: objekti su u obliku pilule, uvriježenog oblika lijeka, a zabava koju pružaju za autoricu je pandan instantnim rješenjima problema potraga za kojima je karakteristična za modernu svijest. One nas zaista liječe od niza banalnih, a pretencioznih umjetničkih djela koja tvore većinu naše suvremene produkcije, ali i od naših trenutačnih problema, kada se upustimo u njihovo ljuljanje i bezbroj mogućnosti koje pruža ta jednostavna mehanika, koja radu daje intrigu i dubinu.

Sve ovo govori o snažnoj autorskoj ličnosti koja ne spreže od novih materijala u skulpturi, razmišlja u skladu s ambijentalnim i prostornim tendencijama u najsuvremenijoj umjetnosti (poput Anisha Kapoora, ili Olafura Elliassona) i u svome vrlo bogatom opusu često je mijenjala svoj izraz, nikada nije ostala vjerna određenim oblicima, ili se okoštala u formama koje su joj se jednom pokazale kao bliskima. Stalna promjena, promišljanje značenja skulptura i njihova besprijekorna tehnička izvedenost izdvajaju Božicu Deu Matasić od većine hrvatskih skulptora danas. Njezina su rješenja dubinska i razrađena, a rezultati estetski fascinantni o čemu svjedoče nagrade kritike i afirmacija publike. Zbog svega navedenog Božica Dea Matasić zaslužuje monografiju koja bi na detaljan i precizan način zabilježila njezine mnogostruke doprinose hrvatskoj kulturi do danas.

Feđa Gavrilović

panacea

Galerija Kortil, Rijeka, 2012.

Nadasve rijetku ravnotežu između minimalističkog, geometrijskog i intelektualnog te, s druge strane, kreativnog, značenjskog/metaforičkog i intuitivnog principa u svojem skulptorskom opusu u kontinuitetu ostvaruje umjetnica Božica Dea Matasić. Njezini raniji ciklusi i serije skulptura referirale su se na suvremene umjetničke principe varijabilnosti, umnažanja i serijelnosti, proizašle iz nasljeđa minimal-art- a, uvijek u svojim oblicima čuvajući znakove prirodnog/organičkog, vegetabilnog ili čak životinjskog otiska (Izazov svjetlosti, Silva Subterranea, Znakovi vjerojatnosti, Srećolovka, Tiha voda, Živa ogledala, Biofori, Čuvari dodira). Reduciranje i čišćenje volmena, odnosno, oblika, nikada kod ove kiparice nije preraslo u hladno, impersonalno i hermetično teoretiziranje ili se izgubilo u doslovnosti te pretjeranoj naraciji i usložnjavanju simbola i sadržaja, a pojam skulpture uvijek je istančano obuhvaćao prenošenje finalne ideje prema umjetničkom objektu i/li ambijentu.

Stoga i seriju mobilnih objekata Panacea trenutačno višeslojno percipiramo kao savršene umjetničke artefakte, ali i djela koja u sebi sadrže možda i najviše do sada komprimiranih autoričinih razmišljanja o suvremenoj civilizaciji i njezinim boljkama. Naime, pojam panacea na starogrčkom znači metaforu lijeka protiv svih bolesti te predstavlja ujedno božicu liječenja. Oblik kapsule/pilule/blistera svakog pojedinog objekta nudi tu prvu razinu simbola, ali ubrzo otkrivamo kako ove skulpture imaju naglašenu terapeutsku dimenziju: one se na naš dodir mogu ljuljati, okretati, vrtiti gotovo do samog tla radi vrlo niskog težišta, pa se kontemplativna šetnja među njima u galerijskom prostoru vrlo brzo može pretvoriti u krajnje terapijski transfer vlastite (kinetičke) energije i napetosti na njihovu površinu, kao u nekom malom boksačkom ringu. Skulptura time transcendira vlastite granice zatvorenog i statičnog umjetničkog oblika kojega se ne smije dotaknuti i kojemu se promatrači smiju diviti s distance.

Umjetnicu su za ovu seriju objekata također inspirirale starinske kinetičke rolly-polly lutke, japanske Daruma lutke koje svoje porijeklo vezuju uz meditaciju i eksperimenti tzv. Bobo lutkama u biheviorističkoj psihologiji na kojima su djeca od odraslih preuzimala modele socijalnog ponašanja, ali i iskazivanja agresije. Neki će stoga velike kapsule samo grliti i gladiti, a neki će im dodirom reći ono što ne mogu u svojem intimnom ili poslovnom okruženju bez posljedica tužbe ili privođenja.

Time je umjetničko djelo nadraslo dimenziju objekta, ali i prestalo biti artefaktom koji u sebi pohranjuje i na promatrača reflektira vanjski kaos, frustracije, nered i negativne aspekte suvremenog društva; ono se svjesno preko svojeg autora otelo pasivnosti i reprezentativnosti u svakom smislu. Nakon velike zastupljenosti kontemplativnih i meditativnih djela u hrvatskoj recentnoj umjetnosti zadnjih desetak godina (posebice među slikarima i grafičarima), Božica Dea Matasić otvara novo poglavlje tzv. terapijskih umjetničkih objekata, koji nam pomažu da osvijestimo i očistimo sav talog negativnih energija u nama, maksimalno uživajući u interakciji s umjetničkim djelom.

Iva Körbler

čuvari dodira

Studio Nest, 2011.

Nova serija skulptura Božice Dee Matasić sve je samo ne konvencionalno osmišljen produkt za standardni galerijski postav. Iako je svaka njezina izložba uvijek posebno prilagođena zatvorenim ili otvorenim prostorima prezentacije djelâ, malim bijelim objektima naglašenih biomorfnih odlika umjetnica prekida dugogodišnji niz radova većeg i velikog formata, nastavljajući zapravo u morfološkom kontekstu istraživati ideju o sličnim organičkim oblicima iz ciklusa Izazov svjetlosti (2002).

Kontinuirano njegovanje otvorenosti za nove tehnologije i materijale bit će osjetno i u novoj seriji malih objekata, kojima će uporaba specijalnog polimera potencirati efekt organičnosti i teško definirajućeg porijekla vrste. Afinitet Božice Dee Matasić prema serijelnosti i umnažanju skulpture / objekata savršeno se stopio s idejom prezentacije stanovite biljne / životinjske vrste, čije variranje ne prepoznajemo jedino kao želju za dinamičkim variranjem oblika, već i kao duhoviti komentar evolucije, ulančavanja iz jednostavnih u složenije organizme. Mali bijeli članci, zglobovi, koljena, nožice, pipci... zovu nas na interaktivno sudjelovanje u činu gledanja, čime se autoričin rad pretvara u taktilno iskustvo, s idejom dokidanja distance između promatrača i umjetničkog predmeta. Uostalom, s obzirom da su mali bijeli entiteti sami po sebi već dovoljno prostorno i volumenski aktivirani, da ih smijemo dirati i igrati se s njima, drugačije ih preslagivati, to cijelu seriju pomiče žanrovski prema dizajnu i tzv. multifunkcionalnim predmetima!

Čuvare dodira tako nećemo samo doživljavati u rasponu i mjerilu od parkovne skulpture do skulpture-igračke za dječje vrtiće – pa čak i 3D urbanih grafita - već kao različite pomoćne viseće i uporabne elemente u našem prostoru, jer oni nedvosmisleno pozivaju na dodir, okretanje, interakciju; jednako kao što postav sugerira variranje, fleksibilnost i promjenjivost oblikâ te prostorno-vizualnih senzacija.

Principe serijelnosti i ponavljanja Božica Dea Matasić preuzela je iz nasljeđa minimalizma, dokinuvši ujedno ideju savršeno izvedenog primjerka u određenom materijalu, udahnjujući svakom pojedinom djelu naglašenu organičnost i vitalizam. Vidljivi trag finalne ručne dorade na svakom komadu pomalo nostalgično reafirmira tradiciju zanatskog, ručnog rada, opirući se ideji bezličnog, hladnog, mehaničkog savršenstva. Igranje s materijalnim stabilitetom svakog pojedinog elementa / objekta ne potencira samo ludičku komponentu cijele serije, već suptilno ukazuje na opću nestabilnost svijeta u kojemu moramo svakodnevno, tobože optimalno, funkcionirati. Pa ipak, prividna labilnost i krhkost malih Čuvara dodira brzo je kod promatrača zamijenjena dojmom o postojanom (evolucijskom) odolijevanju svim uvjetima i pozicijama, brzoj prilagodbi oblikâ svim potencijalnim funkcijama.

Iva Körbler

božica dea matasić

radovi 2001.-2010.

Božica Dea Matasić u svojem se stvaralaštvu podjednako oslanja na racionalne i intuitivne postupke. Projekti kao što su Izazov svjetlosti, Silva Subterranea, Znakovi vjerojatnosti, Srećolovka, Tiha voda, Živa ogledala ili Biofori zbog toga ostavljaju dojam svojevrsnih kreativnih amalgama, unutar kojih vizualna logika i likovna odmjerenost uvijek koegzistiraju s naglašeno metafizičkim odnosno meditativnim ugođajima. Riječ je, dakle, o autorici koja neprestano propituje ono što bismo mogli nazvati graničnim situacijama; njezina umjetnost istodobno zadire u svijest i podsvijest promatrača, neprestano ga potičući na aktivno misaono istraživanje, ali i na posvemašnje prepuštanje kontemplaciji i mašti.

Iako izvorno kiparica po vokaciji, Božica Dea Matasić redovito nadilazi tradicionalne predodžbe o skulpturi. Organičke i biomorfne forme što ih oblikuje posve su zaokružene i jasno strukturirane, ali one nikada ne stoje izolirane ili samodovoljne. Svojim silnicama, naime, uvijek upućuju jedna na drugu, a samim time i prazan prostor između njih poprimit će svojstva dinamičnog i ravnopravnog čimbenika unutar cjelokupnoga vizualnog ansambla. Aktivan pristup unaprijed zadanim ambijentima, koji rezultira dinamičnim, ali ravnopravnim prostorno-tvarnim dijalozima, čini opus te plodne autorice lako prepoznatljivim i zanimljivim. Njezine instalacije suptilno i promišljeno utječu na kretanje posjetitelja i usmjeravaju njegovu pozornost.

Ambijentalne skulpture odnosno skulptorski ambijenti što ih Božica Dea Matasić izrađuje ne izviru iz svijeta figuracije, ali to nipošto ne podrazumijeva odsustvo bilo kakvih tema ili priča. One itekako postoje, premda nisu jasno i jednoznačno iskazane, nego se kriju unutar arhetipski zadanih znakova i simbola za kojima valja tragati na razmeđi svesnog i podsvjesnog.

Božica Dea Matasić prepoznatljiva je i po eksperimentiranju s različitim, najsuvremenijim materijalima i pripadajućim tehnologijama. Čini to na inovativan, katkada čak i pionirski način, sve u svrhu iskorištavanja njihovih karakteristika kako bi dosljedno i u cijelosti realizirala svoje atraktivne i nerijetko odvažne zamisli.

Vanja Babić

panacea

Galerija Vladimir Buženčić, 2010.

Kiparstvo Božice Dee Matasić u prvom desetljeću novoga stoljeća na hrvatskoj suvremenoj likovnoj sceni prepoznatljivo je po lebdećim, gotovo sublimiranim organičkim formama naglašene ambijentalne vrijednosti jednako kao i inventivnošću i eksperimentiranjem s novim, suvremenim kiparskim materijalima i tehnologijama. Uspjeno sintetizirajući tekovine moderne umjetnosti, točnije njezinu zaokupljenost čistom formom te suvremenu zaokupljenost kontekstom, jednako fizičkim i kulturološkim, organičku apstrakciju i futuristički karakter suvremenih materijala, stvorila je rijedak spoj nasljeđa moderne tradicije i suvremenih istraživanja.

U posljednjim ciklusima (Živa ogledala 2006., Životopis 2007.) kiparica je začela proces aktivacije promatrača kroz prepoznavanje i identifikaciju karakteristika vlastite tjelesnosti (bore, otisci prstiju) i autoričinih likovnih ostvarenja. U najnovijem ciklusu nazvanom Panacea zamjećujemo daljnje premjetanje autoričine pažnje s forme i prostora ka međudjelovanju svijeta umjetnika i svijeta publike, a time i prijelaz od skulpture ka objektima. Kinetička svojstva objekata aktiviraju se promatračevom manipulacijom čime mijenjaju svoj položaj u prostoru. Time se objekti dovravaju u procesu recepcije promatračevom aktivnošću i reinterpretacijom.

Panacea (latinska izvedenica od starogrčke riječi panakeia -od pan “sve” + akos “liječiti” i ime je grčke boginje liječenja) je eliksir, lijek koji liječi sve bolesti. Panaceje Božice Dee Matasić eliptoidnim oblikom podsjećaju na pilulu i ironijski apostrofiraju sveopću težnju suvremenog čovjeka za instant rješenjima za sreću. Popiti pilulu koja sve liječi i tako naći rješenje za sve probleme ravno je dobitku na lutriji ili fizionomskoj preobrazbi koju nude estetski kirurzi. Sreća koja nastaje preko noći, a bez imalo truda tipičan je izdanak pop kulture i potroačkog mentaliteta. U tom smislu, autorica ima kritički pristup masovnoj kulturi, jednako onima koji prodavajući iluzije zarađuju milijune, kao i uspavanoj samosvijesti potrošača.

Međutim, ove čarobne pilule pružaju i potpuno oprečnu interpretaciju. Karakteristikama one podsjećaju na tzv. japanske Daruma lutke. Daruma je japansko ime za indijskog redovnika Bodhidarmu iz 6. st., osnivača č’an budizma u Kini koji se kasnije u Japanu nazvao zen. Daruma lutka je simbolična reprezentacija Bodhidarme zadubljenog u meditaciji. Zatvoren oblik objekata Božice Dee Matasić, jednako kao i Daruma lutaka, sugerira premjetanje pažnje s vanjskog na unutranji svijet, s dezintegrirane svijesti rasprene prijanjanjem uz objekte vlastitih želja ka integriranoj svijesti koja razlikuje potrebe od želja, koja u kontaktu s vanjskim svijetom ostaje mirna, koncentrirana i nepomućena. Nisko težište objektima daje stabilnost neuvjetovanu bilo kakvom izvanjskom manipulacijom to je kvaliteta koja upravo podsjeća na stabilnost uma koja se postiže meditacijom. Pored toga, objekti su lagani i pokretljivi pa se publika s njima može igrati i prevrtati ih ili premjetati po miloj volji, ali one će se uvijek vratiti u svoj početni položaj. Panaceja Božice Dee Matasić istovremeno je lijek koji donosi otrežnjenje od obmane instant rješenjima pop kulture i ukazivanje da se lijek za sve nalazi u nama samima. Biti integriran, usidren u sebi, jedina je istinska panaceja. Takva cjelovitost zacjeljuje sve rane.

Anita Zlomislić

tiha voda

Galerija Kazamat, Osijek, ožujak - travanj 2006.

Božica Dea Matasić trenutno zasigurno spada među zanimljivije umjetnike tzv. mlađe-srednje generacije na hrvatskoj likovnoj sceni. Za takvu jasnu i nedvosmisleno izrečenu tvrdnju postoje, dakako, i konkretni razlozi. Prije svega, nužno je istaknuti kako je Božica skulptorica koja dosljedno i na posve osebujan način problematizira i relativizira neke uvriježene kiparske obrasce. Svoje skulpture ili objekte ona ne tretira kao zasebne i samodostatne vizualne činjenice što definiraju i oblikuju isključivo svoj neposredni okolni prostor, već ih postavlja u aktivne međuodnose, ostvarujući na taj način nadahnuta i dojmljiva ambijentalna rješenja. Dojam ambijentalnosti nerijetko naglašava i promišljenim odabirom rasvjete ili zvuka kao integralnih sastavnica cjelokupnog postava. Pa ipak, Božica nikada nije posve napuštala i svoj izvorno skulptorski način razmišljanja. Svakom pojedinom segmentu od kojih tvori svoje ambijente, naime, pristupala je s potpunom predanošću i uz značajan manualni – dakle tipično kiparski – angažman, kao da izrađuje zasebne skulpture/objekte. Izvađeni iz svog ambijentalnog konteksta, neki od njih bi to zapravo lako mogli i postati. Za Božičino stvaralaštvo, dakle, možemo s punim pravom ustvrditi kako se nalazi na plodnoj i poticajnoj razmeđi između kiparstva i ambijentalne umjetnosti.

Recentna izložba Božice Dee Matasić predstavlja logičan nastavak njezinih ranijih promišljanja. I ovoga puta naglasak je na ambijentalnosti, a posjetiteljevo ponašanje u izložbenom prostoru po mnogočemu je uvjetovano autoričinim rasporedom tvarnih elemenata. Ali, postoje i određene novosti ili, bolje rečeno, snažnije su istaknute neke postavke što smo ih već mogli naslutiti i na prethodno realiziranim izložbama. Ovoga puta, naime, multimedijalni aspekt znatno je istaknutiji nego ranije. Pored izrazito izduženih struktura cjevastog oblika, umjetnica će posegnuti još i za video projekcijom, specijalnom rasvjetom te zvukom. Svi ti audio-vizualni elementi, međusobno pažljivo usklađeni, zajednički će iskazivati željeni dojam naglašene meditativnosti odnosno kontemplativnosti, ozračja koje će u posljednje vrijeme, zajedno s problematikom graničnih područja svjesnog i nesvjesnog, biti u središtu Božičinih umjetničkih interesa. Takva promišljanja, dakako, nužno će rezultirati i dodatnim pomacima od klasične skulpture k čisto ambijentalnim postavkama.

Iako se prostor galerije sastoji od tri identična dijela, Božica ga tretira kao nedjeljivu cjelinu. Cjevaste strukture naglašavaju izuzetnu širinu prostorija, sugerirajući posjetitelju kretanje paralelno s njima. Istodobno, video projekcija što se već nazire u dnu posljednje prostorije izazivat će ga na okomito kretanje i «napredovanje» kroz cjelokupni ambijent. Pri kretanju, osjetila će mu dodatno biti zaokupljena umjereno dinamičnom rasvjetom i umirujućim zvukom. U posljednjoj prostoriji materija će posve iščeznuti, a preostat će samo njezina virtualna inačica u vidu dvodimenzionalne projekcije. Ovo «nestajanje» materije i njezin prijelaz u bestjelesnu projekciju možemo metaforički tumačiti kao svojevrsni prijelaz iz stanja svijesti u područje podsvjesnoga, odnosno iz svijeta realnosti u carstvo snova.

Najnoviji ambijent Božice Dee Matasić simptomatično nazvan «Tiha voda» izrazito je složeno osmišljen i strukturiran. On višestruko zaokuplja promatračevu pažnju, tjerajući ga da na određeni način i sam postane njegovim dijelom. Unatoč toga, učinak na psihu nipošto neće biti agresivan nego, upravo suprotno, blagotvoran i gotovo terapeutski.

Vanja Babić

elementaria

Gradska galerija Labin, lipanj 2006

Medijem i konceptom povezane autorice 'mlađe - srednje' generacije, Marina Bauer, Božica Matasić i Martina Mezak, prisutno su odsutne na suvremenoj vizualnoj sceni. S kontinuiranom izlagačkom aktivnosti, prepoznatim i potvrđenim radovima, pa ipak manje eksponiranim, te unutar liburnijsko - istarskog područja, sporadično predstavljanim ili uopće ne zastupljenim. Pozvane 'predstavnice' proširenog - fleksibilnog medija (zahtjevne produkcije i postava, te neprimjetne financijske isplativosti na hrvatskom 'tržištu'), izražajnim kreativnim nervom i nenametljivom svježinom, oponiraju bukom i spektaklom prezasićenom sustavu. Suvremeno i suvereno nas vraćajući primarnom prizoru i zbivanju. Pozivajući nas na viđenje sebe. U odrazu, otisku, refleksiji. Na iskustvo pri/sjećanja, identifikacije, međuodnosa. Kroz mijenu, preklapanje, interakciju. Instalacije pozvanih autorica, razriješene narativne ikonografije i društvenog angažmana, aktiviraju direktan dijalog subjekta - objekta - prostora. Podržavajući otvorenu fenomenološku strukturu, tematizirajući prisutnost pogleda i tijela kao preduvjeta percepcije - promišljanja realnog svijeta. Procesualna struktura vizualnih, svjetlosnih, taktilnih, pa i zvučnih senzacija, izazvana je ženskim/ženstvenim, senzibilno lucidnim pristupom. Meditativni opservatoriji izgrađeni su estetskim usuglašavanjem staro-novih materijala i tehnologija. Ambijentalno us/postavljanje problematizira i relativizira skulptorsku formu, unutar konceptualno pročišćenog iskaza nabijenog organičkim sadržajima, s izražajnim duhovnim i kontemplativnim, esencijalnim i energetskim učincima. Fluidnost, neopipljivost i nestajanje materije, naglašava prijelaz iz realnosti, te auto/portreta kao referentnog ishodišta, u granična područja svijesti, aktivirajući promatrača kao suigrača prostora te samo/spoznajnih i podsvjesnih procesa...

... Naslovi ciklusa, ujedno i izložbi Božice Matasić (Tiha voda, Živa ogledala, 2006., Silva subterranea, 2004.) pozivaju na simboličko dekodiranje '...tražeći onaj stupanj na kojem nesvjesno ili neosviješteno probija prema površini i djeluje izravno na nju stvarajući velike tektonske pomake bez vidljivih uzroka.' Ambijentalni (često i multimedijalni) radovi čitaju se u relaciji s gledateljem. Arhitektonska praznina naglašena na ovoj izložbi, iziskuje traženje uporišta pogleda na neuobičajenom mjestu. Svojevrsna dislokacija rada na podu prvog kata pretpostavja sagledavanje sa galerijskog ophoda, formirana je kao klizište zona različitih predznaka (podne/stropne, zemaljske/nebeske, materijalne/duhovne, realne/imaginarne...). Ovaj golemi grafizam stvara vizualni doživljaj mrežom akromatskih, apstraktno - organskih krivulja. Riječ je o uvećanim prožimajima otisaka prstiju korištenim i u projektu Živa ogledala, a koji obzirom na galerijski prostor zadobivaju specifične izglede. Identifikacijske oznake (umjetnice i autorice izložbe), interpretirane su kao preneseno shvaćena ogledala, univerzalno intonirani 'simboli uzajamnosti, razumijevanja, kreativne suradnje i međusobnog nadopunjavanja.' (Vanja Babić) Vremenitost unutarnjih metamorfoza i transformacija transponirana je vizualno pročišćenim govorom, unutar kojeg su polimorfna i fragmentarna viđenja sažeta u gotovo arhetipsku elementarnost znaka...

Ksenija Orelj (iz predgovora)

živa ogledala

Galerija Zona, svibanj 2006.

Pitanje identiteta u suvremenosti odvlači nas u beskrajni niz kompleksnih osobnih stvaranja i rastvaranja. No nekako se uvijek vraćamo jedni drugima – kao najintezivnijem eksperimentu uvida o sebi. Svaki pokušaj približavanja, sjedinjenja i prožimanja poriv je da se ponovo uspostavi izgubljeno jedinstvo za koje uopće nismo sigurni da postoji. Kao da ono što kod nas samih nedostaje tražimo u drugima. Lekcija ne može biti shvaćena teorijski – kroz intelektualno istraživanje ili sentimentalno razmetanje. Ona treba neposredno, egzistencijalno iskustvo; traži upuštanje u sve dimenzije sreće, ekstaze, uzajamnog obogaćivanja, ali isto tako i bola, borbe i uništenja. Živi odnosi dopuštaju sudionicima iskusiti suprotnosti: ljubavi pripada ljubomora, skladu pripada svađa, sjedinjenju odvajanje, uzbudljivom upoznavanju otrežnjavajuće otuđivanje. Svaki nemir koji nas pokreće, svako nezadovoljstvo koje nas tjera k drugima, potiče potragu koju vjerojatno niti jedan odnos ne može ispuniti.

Složenost individualnog identiteta Božica Dea Matasić vizualno postavlja hladnim grafizmom svog otiska prsta koji se prožima (kao i u životu) s njoj bliskim ljudima. Otisak prsta, jezovita birokratska okosnica kontroliranog identiteta, ovdje je suprotna metafora. Vizualno čista igra jedinstvenih linija života na otvorenim organičkim objektima u potpunom je odmaku od onog što prepoznajemo u dinamici ogleda u drugima. Očišćena je od svih tjelesnih senzacija i svedena na ikonički znak.

Božica Dea u svojim dosadašnjim radovima pokazuje zavidnu razinu pretakanja unutrašnjih metarmorfoza i transformacija u vizualno očišćen jezik koji upravo svojom prohodnošću izaziva, proteže značenje i tako ga odvodi do ruba (i preko) u novu spiralu promjene, transponirajući pomak prema drugom. Umjetnica zapravo ne ostavlja promatrače pasivnima - oni gotovo i nemaju izbora, pomak je suptilan, prožimajući, a otisak se upisuje u neko drugo živo ogledalo.

Suzana Kunac

znakovi vjerojatnosti

Galerija Matice hrvatske, studeni 2004.

Slikovitom naracijom kroz osam objekata povezanih u u ciklus Znakovi vjerojatnosti Božica Dea Matasić propituje vanjsko, realno vrijeme kao tematiku osobnih događaja. Zaustavljeni trenutkom 'unutarnje tišine' lako možemo prepoznati magličaste podloge sa prozirnim znakovima kao metafore lucidnih trenutaka ili fragmenata osobnih uvida.

Koje je to iskustvo 'vjerojatnog događaja' pri susretu s vanjskom fragmentarnošću predstavljeno izloženim objektima? Čemu u stvarnosti nalikuje, po čemu ga možemo prepoznati? Jesmo li u prilici primjeniti osobno iskustvo za buduće akcije? Konkretnije; kad u trenutku komunikacije sa izloženim objektima, pri otvorenom susretu u igri s nepoznatim, nailazimo na nedoumicu kao stvaralački poriv, zapravo smo i sami u situaciji odabira jer drugi, vanjski i već gotovi redoslijed Znakova opstoji. Ipak, oživljava ih tek pažnja promatrača kad se prepusti njihovom unutarnjem semiološkom kodu. Ovim minimalističkim apstraktnim grafizmima oduzeti su čak i naslovi kako ne bi pravili dodatnu buku oponirajući prezasićenom tržištu reklamnih poruka u svijetu prenaglašene konzumacije ideja i objekata.

Autorica je Znakove vjerojatnosti kontekstualizirala kao projekt proizišao iz 'protokola slučajnosti' - interaktivne igre u kojoj je sabirala trenutke lucidnosti u komunikaciji s okolinom. Ukupni dojam predstavljenog ciklusa otisak je osobnosti koja je izvršila kreativni izbor zapaženih fragmenata, ali i otvorenosti prema uvidima i prijedlozima sudionika procesa. Znakovi vjerojatnosti predstavljaju retrospektivu brojnih zapažanja, otkrivanja novih mogućnosti odabranih fragmenata, njihovog pročišćavanja te otvaranja novom komunikacijskm iskustvu.

Božica Dea Matasić ima istraživačko samopouzdanje, sigurnost u vlastitu intuiciju koja naporom pažnje osvještava nove fragmente i njihovu kombinacijsku shemu za novo komunikološko ishodište prema okolini. Intuicija, ovdje rezimirana kao vjerojatnost, i radoznalost, susreću se na razini emocionalne inteligencije vođene pažnjom neopterećenom komunikacijskim stereotipovima. Autoričina metoda je praćenje promjene značenja koje oslobađanjem pažnje od tereta prošlog iskustva osmišljava, slobodna od očekivanih zaključaka.

Jasmina Bruić

silva subterranea

Galerija Sv. Krševana, Šibenik, rujan 2004.

Tijekom života moji krivi izbori i spoznaja o njima tjerali su me na preispitivanja i promjene stajališta. Mjesto, odnosno stanje u koje sam se povlačila da bi se nove ideje i pogledi rodili, istovremeno je u meni i izvan mene. Prepoznala sam ga u pojmu Silva subterranea – podzemna šuma. Potiče iz starogrčke mitologije, a u više varijacija pojavljuje se i u mnogim povijesnim religijama i kultovima. Silva subterranea je metafora podsvjesti i kolektivnog nesvjesnog, ali i stvaran prostor osobne metamorfoze i inicijacije. Tamo nas prožima instinktivno znanje koje je arhetipsko i bezvremensko. Tijekom razdoblja provedenog u stanju istodobnog bivanja u podsvjesti i u vanjskom svijetu, ovo 'dvojno državljanstvo' stvara napetost i ravnotežu potrebne za osobne promjene. U podzemnu šumu ciklički se vraćamo po odgovore i obnovu. Ta unutrašnja putovanja odnosno procesi često otvaraju nova pitanja i postavljaju nove izazove.

Već dulje vrijeme zaokupljena sam oblikom elipse. Naišla sam na njena različita značenja i interpretacije no prije svega ona je znak prelaska iz statičnog u dinamično. Ima dva središta i predstavlja trajnu napetost. Također odražava presjek prvotne diobe stanice. Sam pojam dolazi od grčkog elleipsis a znači nedostatak što je suprotno savršenom, statičnom i nepromjenjivom. Pokušajem upisivanja 'koncentričnih' manjih ovala u elipsu događa se začudno izobličenje; lukovi postaju sve šiljastiji a oval nestaje. Ikonografski, označava lik posvećenika; onih koji su 'od oba svijeta'. Zjenice umrlih postaju eliptične...

U nekoliko prijašnjih radova koristila sam oblik elipse kao objekt, format i motiv. Izložba Silva subterranea bavi se elipsom kao metaforičkim prolazom između različitih stanja svijesti. Izloženi objekti sa sučeljenim oslikanim koprenastim tkanjem djeluju kao sjene na koje se ne može izoštriti pogled. Tim 'propadanjem' pogleda u nemogućnosti fokusiranja stvara se napetost koja može dovesti do odustajanja ili pak do rezonancije sa motivom odnosno kontemplacije. Tako promijenjeno viđenje otvara mogućnost novog prolaza.

Božica Dea Matasić

extinct

Galerija SC, 11.-31.05.1994.

Imenujući svoju prvu izložbu kao "Extinct" Božica Matasić je odlučila jednom riječju odrediti svo ono iskustvo koje obuhvaća rad na likovnom konceptu odnosno izlošcima, pače, odlučila je sažeti i objaviti spoznaju o sudbinskoj razmeđi između procesa rada i egzibicije, stvaranje i prikazivanja.

Međutim "Extinct", kao ciklus skulptura, također ukazuje na definirano autorstvo, na već sada možemo reći, specifične florealne i zoomorfne forme koje u obradi Božice Matasić svjedoče pamćenje na iskon, upućuju na pamćenje koacervata (kapljica života) i napokon, u asocijativnom slijedu postaju slike fosila koji, kad ih već prepoznajemo u Galeriji, napokon pokrenu sjene izblijeđenih ili izbijeljenih slika i skulptura. Teško je, dakle, ulazeći u prostor ove izložbe odrediti jesmo li zakoračili u područje organske ili anorganske alkemije, kao što je bilo teško prije dvije godine autoričine poznate glinene cvjetove nastale u Bedekovčini u sklopu ALKER-a (Antiratne likovne keramičarske radionice) na formalnoj i asocijativnoj razini odrediti kao cvjetove zla ili dobra. Zloćudna gljiva ili dobroćudni cvijet, dobroćudna gljiva ili zloćudni cvijet, nestajanje ili nastajanje života premetaljka je koja odvraća pažnju s likovne na ekološku dilemu ali kako se ovdje u umjetničkoj obradi ta premetaljka događa na asocijativnoj razini, formalna čistoća ovih reljefa i skulptura ostaje dakle netaknutom. Oni se zapravo kreću na tragu piktoplastike, na tragu slike koja izlazi iz okvira ili, pače, skulpture koja ne samo na razini reljefa, nego na razini izvjesnog Gesamtkunstwerka namijenjenog Galeriji Studentskog centra za svibanj 1994. postaje oprostorenom bijelom slikom.

Napokon smo došli do bjeline na izvjestan način simbola sublimacije i inicijacije. Obredi k novom krugu života u svim su kulturama obilježeni bijelim. Bijeli nautilus u okruženju bijelih reljefa svjedoči tako dematerijalizaciju konzekventno - promišljene i domišljene forme a dematerijalizaciju ovdje doživljavamo kao obred koji naznačenu figuraciju Božice Matasić privodi apstrakciji oprostorene slike ili piktoplastike.

Lilijana Domić